2011. ručni vez na platnu i strojni vez na platnu

Kako to da se rad s tekstilom automatski povezuje sa ženama? Zašto se šivaći strojevi reklamiraju tako da su na reklamama prikazane žene kako na njima bez napora šivaju? Kako to da statistike govore, nerijetko pohvalno, da su najveći dio proizvodne snage u tekstilnoj industriji činile žene? Zašto se neki poslovi smatraju dominantno muškima, a drugi dominantno ženskima?

Andrea Milat u svom tekstu “Spora smrt tekstilne industrije” navodi da se razlozi polarizacije poslova na muške i ženske ne nalaze samo u naučenim patrijarhalnim vrijednostima nego i u cijelom nizu materijalnih razloga. Šivanje i krpanje su vještine. Te su vještine stalno smještane u domene privatnoga, znanje se prenosilo s majke na kćeri, unutar kuće, nevidljivo u socijalnoj sferi te stoga tretirano kao ono za koje nisu potrebne kvalifikacije. A zapravo je riječ o radu za koji jesu potrebne kvalifikacije, koje međutim nisu bile ni društveno ni ekonomski vrednovane.

Dva veza na platnu Četverotaktni, jedan ručni, a drugi strojni, prikazuju shemu četverotaktnog motora, najučestalijeg mehanizma svih prijevoznih sredstava. Kombinacijom motiva (tog motora) i tehnike (veza) rad Dine Rončević problematizira rodnu podjelu poslova. Kako sama umjetnica kaže, uvijek se mogao naći posao mehaničara, ali ne vezilje ili tkalje. Ironičnom sintagmom Dina Rončević izvrće ustaljene društvene obrasce kojima smo okruženi i negdje između ruke i stroja veze stav o njima.