2011/. instalacija i dva videa: Uzorno odijelo, 5'49'', i Rad spašava, 6'55''
U posljednjih desetak godina u Hrvatskoj je zatvoreno stotinjak tvornica tekstilne industrije. Prevedeno u radnu snagu, to znači da je oko 80.000 ljudi ostalo bez posla. Godine 2011. radnice tvornice Uzor u Splitu još su se borile za svoje neisplaćene plaće i nastavak rada. Kao dio tih borbi, s umjetnikom Markom Markovićem dogovarale su sastanke i razgovarale kako najbolje progovoriti o svojim problemima, javno razgovarati o tome što se događa s radnicima u Splitu. Kako kaže sam umjetnik: “Ako je netko potlačen, mi moramo o tome obavještavati, osvještavati ljude kojima se to isto može dogoditi. Prenoseći poruku kojom aktiviramo druge, možemo stvoriti bolje ozračje za našu budućnost i egzistenciju.” Čitanjem manifesta koji su radnice rukom napisale (izloženog na izložbi) u sklopu festivala performansa u Domu mladih u Splitu, u kulturno-umjetničkom prostoru kao javnom prostoru, proglašava se važnost glasa građana, ustraje se u borbi za svoja najosnovnija prava, ističe se nužnost promjene te se traži put za bolje i pravednije funkcioniranje društva u cjelini. Tijekom tog događaja kao suradnje između građanske akcije i umjetničkog performansa 2011., radnice Uzora uzimaju mjere umjetnika kako bi mu skrojile i sašile “Uzorno odijelo”, kojim se on poslije koristi kao odorom glasa naroda. U akciji su sudjelovali i radnici Dalmacijavina, također tvornice tada u stečaju.
Video Rad spašava, nastao na Splitskom salonu sljedeće godine, bilježi dvojaku situaciju. Na početku vidimo umjetnikova prsa u koja on ubada značke s logotipom propalih tvornica. Kako piše Sonja Jankov u katalogu izložbe Marka Markovića Izvrnute piramide u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 2016., ta “vizualizirana fizička bol djeluje kao otjelovljenje agresije izvršene nad društvenim tijelom (...) posljedice masovnog zatvaranja tvornica osjećamo na vlastitoj koži.” U drugom dijelu videa Ljiljana Šućur, sindikalna povjerenica tvornice Uzor, još je jednom glas naroda u trenutku kad je borba izgubljena, u trenutku kad više nitko ne prati što se događa s tvornicom i kad je riječ o samo jednome malom čovjeku. Ljiljana čita svoje pismo Marku nakon završetka sudskog postupka koji se vodio protiv nje (poslije je odbačen), nakon što je glasno upitala gdje je nestao sav novac koji je novi vlasnik dobio prilikom kupnje tvornice.
I videoradovi i tekstovi, zapravo manifesti, i odijelo koje se stavlja na kožu kako bi je zaštitilo nisu samo narativi koji se čuvaju za buduće generacije ne bi li se ponovili, već su i svjedočanstva traume kroz glas, tijelo i rukom pisani tekst.