2019., video instalacija “Ana”, film “Do konca” i tri sata; snimatelj: Darko Škrobonja; oblikovanje zvuka: Tonči Bakotin, studio Sensoria

Godine 2007. umjetnica Neli Ružić stvara rad Treće vrijeme koji se sastoji od dvaju istovjetnih satova u čijem je središtu klupko crnih niti. Neli Ružić jedna je od rijetkih umjetnica u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti koja upotrebljava tekstilnu građu, a posebno niti, kao konstitutivni materijal, bogat značenjima, brojnih svojih radova. Treće vrijeme rad je koji se referira na starorimsku mitologiju o Parkama, krojačicama sudbine. Prele su niti života, upletale zlatne i crne niti, mjerile ih pa ih prerezale škarama. Rez škarama bio bi trenutak smrti. Tijekom listopada 2018. bagerima se ruši unutrašnjost jedne od najuspješnijih tvornica tekstilne industrije na ovim prostorima, Tvornice i predionice konca Dalmatinka u Sinju. Do konca je portret prostora te tvornice i portret ljudskog rada u tvornici, intiman doživljaj društvenih mijena, rad koji upleće različite “Parke” te simultano portretira jedan epilog. Znakovito je stoga da su dio rada i satovi koji su kao ready made objekti premješteni iz tvornice u izložbeni prostor. Satovi pokazuju vrijeme od pet sati i šesnaest minuta, trenutak kada je ugašena proizvodnja.

Prostor tvornice portretira se u njezinu, kako to kaže sama umjetnica, “terminalnom stanju” — tijekom 2017., dok su u tvornici još stajali strojevi, i tijekom 2018., kada je tvornica, sa svojih 88.000 četvornih metara zemljišta, bila u procesu rušenja dijela objekata i obnove arhitektonskoga kostura tvorničkih pogona za neke drukčije namjene poput poslovnog centra i dvorana za vjenčanja.

Portret ljudskoga, ali automatiziranog rada portret je bivše radnice Ane Radović prikazan kroz memoriju mehaničkog pokreta na kružnoj predilici, stroju na kojem je radila od 1963. do 1992. Prisjećanje pokreta koji je obavljala na stroju govori i o tome koliko ljudskoga tjelesnog rada koristi industrijska proizvodnja. Nakon dugo godina Ana priziva tjelesnu memoriju i izvodi pokret u praznom prostoru u tišini. Kako kaže umjetnica: “Akcija je potresna na više razina: zbog osjećaja izgubljenosti jedne generacije čiji je polet zamišljanja budućnosti do kraja izbrisan u tranziciji, zbog njezina iskustva, ali i zbog same praznine koju ona uspijeva ispuniti pogledom koji opredmećuje ondašnji stroj i nit pamuka.”

Polet zamišljanja budućnosti vidljiv je s izložbom Što je nama naša Dalmatinka dala na koju se rad Neli Ružić Do konca nastavlja. Kao epilog skrojenih budućnosti.