Autorica: dr.sc. Chiara Bonfiglioli

Varteks, osnovan 1918., jedna je od najstarijih tvrtki u Hrvatskoj. U svoje zlatno doba, za vrijeme socijalizma, Varteks je zapošljavao do 11.000 radnika. Nakon zatvaranja pogona Tivara 2012. godine, posljednje tkaonice u Hrvatskoj, tvrtka Varteks, tradicionalno specijalizirana za muška i ženska odijela visokog standarda, održava se svojom pret-à-porter kolekcijom, ali također i proizvodnjom za strane marke. Danas je u Varteksu ostalo oko 1300 radnika, a u Hrvatskoj Varteks ima trideset trgovina, u usporedbi s osamdeset trgovina u cijeloj Jugoslaviji prije 1989. Kad sam u proljeće 2016. posjetila tvornicu radi razgovora s radnicima, na mene je najveći dojam ostavio njihov ponos na to što čuvaju dugu tradiciju proizvodnje tekstila te pridonose tvornici koja je najveći industrijski poslodavac u njihovoj regiji. Njihove su priče očito pokazivale zajedničku "strukturu osjećaja" koja se razvila u zlatno doba Varteksa, tijekom socijalizma.

Kulturni teoretičar Raymond Williams skovao je izraz "struktura osjećaja" kako bi označio "posebnu kvalitetu društvenog iskustva i odnosa, povijesno distinktnu od ostalih pojedinačnih kvaliteta, koja stvara osjećaj naraštaja ili razdoblja". Učenjaci koji se bave deindustrijalizacijom prisvojili su taj pojam za raspravu o načinima na koje industrijalizacija stvara specifične rutine, očekivanja i društvena sjećanja u svakodnevnim životima radnika, koje potom proces deindustrijalizacije dovodi u pitanje. Iako Varteks i dalje proizvodi, za razliku od mnogih drugih tekstilnih tvornica u Hrvatskoj, sveukupni proces devaluacije industrijskog rada i porasta globalne konkurencije u proizvodnji odjeće može se osjetiti među radnicima. Radnici u svojim pričama jasno razlikuju zlatno doba Varteksa u vrijeme socijalizma i nesigurnost postsocijalističke sadašnjosti.

Tako je jedna radnica izjavila: "Moj tata pokojni je radio u Varteksu, moja mama je radila u Varteksu, moja sestra je radila, evo prije tri godine je otišla, i ja radim. Ali oni nekad nisu imali takav, ovo što je kolega rekao, takav stres, takvu brigu. Nisu se… recimo moj otac i majka nisu brinuli da li će biti sutra višak ili da li će ostati bez posla. Mi non stop smo u nekakvom grču. Budeš li imao za režije, budeš imao djetetu dati za školovanje, što ako me proglase tehnološkim viškom? Na Burzi ima radnika koji ne mogu naći posao niti u struci niti izvan struke. Upravo je to najveći problem današnjice."

Među tekstilnim radnicima socijalizam se uglavnom pamti kao razdoblje kad se njihov individualni i kolektivni doprinos cijenio putem sigurnoga radnog mjesta i socijalnih prava. Nasuprot tome, postsocijalistička era shvaća se kao puna nesigurnosti, nepravde i rastućih društvenih nejednakosti. Taj se osjećaj nesigurnosti odražava i na psihološko stanje radnika. Tjeskoba i briga zamijenile su prošlost, koju opisuju kao sigurnu i bezbrižnu. Zlatno doba Varteksa povezuje se s trenucima kada je tvornica imala središnju ulogu u osiguravanju zajedničke dobrobiti za lokalnu zajednicu, zahvaljujući doprinosima radnika koji su, putem tvornice, omogućavali osnivanje socijalnih institucija kao što su stambeni kompleksi te sportski i medicinski objekti.

Jedan od radnika tako kaže: "A gledajte, ako se zna da je Varteks napravio 80% stanova u Varaždinu, onda znate koliko je tvrtka dala. I postoji ona jedna opće poznata uzrečica 'Ako Varteks kihne, cijela županije dobije upalu pluća.' Varteks je bio pokretač svega što se događalo ovdje. Ako se gradila sportska dvorana, na primjer u gradu, onda je Varteks… Ako je Varteks potpisao prvi, onda su i sve ostale firme samodoprinose i sve ostalo potpisale. Jer su imali strahovito veliko povjerenje u firmu Varteks. I drugi segmenti u društveno-političkom životu. Da ne govorimo o bolnici. Koliko se radilo o tim samodoprinosima, izdvajanjima iz radničkih plaća na koji su radnici dobrovoljno pristali. Ako je to Varteks potpisao, onda su svi ostali (…)."

Pregledom tvorničkih časopisa iz socijalističkog razdoblja postaje jasno da brojne intervencije Varteksa na razini zajednice nisu spriječile rasprave o mnogim socijalnim pitanjima, prije svega o stambenome. Tvornički radnici u Jugoslaviji zapravo su često bili u nepovoljnom položaju zbog službene politike podjele stanova. Liste čekanja bile su vrlo duge i radnici su morali čekati godinama da dobiju subvencionirani stan. Tako je 1976. jedna radnica Varteksa svjedočila kako živi sa suprugom i sinom u sobi dimenzija tri puta četiri metra koja je istodobno funkcionirala kao kuhinja i spavaća soba. Čekala je da tvornica riješi njezin stambeni problem i bila je sedma na listi čekanja.

Unatoč tim spornim pitanjima radnici se u svojim pričama uglavnom sjećaju samo pozitivnih aspekata svojih radnih i životnih iskustava u doba socijalizma, a osobito svojih osjećaja identifikacije s tvornicom u kombinaciji sa sviješću da su i sami pridonijeli njezinu uspjehu. Taj osjećaj samopriznanja vezan uz rad često je postao neodvojiv dio osobnog dostojanstva i identiteta svakog pojedinog radnika. Takav je i slučaj radnika zaposlenog od osamdesetih u tvorničkoj vatrogasnoj službi koji je na pitanje "Koji vam je najljepši trenutak u Varteksu (iz osobne i radničke perspektive)?" odgovorio: "…na sreću imamo zadnjih 15-ak godina svega tri veća požara i nama je poslije toga kad vidimo da nema ljudskih žrtava i kad nema velike materijalne štete, onda su svi jako veseli i to su onda jako lijepi trenuci. Jest da na žalost vrag nikad ne spava kako se kaže pa moramo biti uvijek na oprezu i takve stvarčice, ali srećom imamo jednu određenu disciplinu, u samim pogonima jedan sustav osmatranja nazovimo ga tako, preventive, pa nemamo i tih požara. A najveći privatni trenutak, meni je svaki dan bio lijep u Varteksu. I dan danas ako mi ga drugi ne stvore, ja si ga sam stvorim pa mi je opet dan ispunjen."

Riječi tog radnika kao da su uzete izravno iz tvorničkog časopisa iz osamdesetih. Tako snažno usvajanje službenog diskursa upućuje na važnost identifikacije radnika s tvorničkim životom na osobnoj razini.

Identifikacija radnika s rastom i uspjehom Varteksa također je vezana uz tadašnju konkurentnost tvornice na jugoslavenskoj i međunarodnoj razini, osobito osamdesetih, kada je Varteks postao prva tvornica u Jugoslaviji koja je proizvodila traperice Levi's. Prve traperice Levi's proizvedene su u radionici u Novom Marofu 1983. te su u tvorničkim časopisima hvaljene kao Varteksov doprinos "demokratizaciji" dostupnosti slavne marke građanima, jer su prije do njih mogli samo oni koji su putovali u Trst: "Zahvaljujući Varteksu, Jugoslaveni po traperice ne putuju u inozemstvo." Iako su se traperice Levi's prodavale sjajno, konkurencija je bila žestoka, jer su razne tvornice u Jugoslaviji proizvodile druge poznate marke traperica, kao što su bile Lee Cooper u proizvodnji Beka iz Beograda i Wrangler u proizvodnji Astiba iz Makedonije. Kako bi se zadovoljila potražnja, traperice za domaće i strano tržište u Novome Marofu proizvodilo je osamsto radnika. U Marofu se nostalgično prisjećaju naglog porasta proizvodnje traperica Levi's i visokih plaća koje su ga pratile. Tamošnja je tvornica zatvorena 2009., nakon što su, dvije godine prije, izgubili Levi'sovu licenciju.

I kod radnika Varteksa u Varaždinu još se može primijetiti ponos što su sudjelovali u proizvodnji tako važne zapadne marke. Jedna se radnica prisjeća: "Imali smo licenciju Levi'sa, '84. godine je počeo pogon Novi Marof koji je nažalost zatvoren jer smo izgubili licencu. Mi smo bili isključiva tvrtka koja je imala licencu za ex-Yu, dakle čitavo ono područje bivše Jugoslavije se opskrbljivalo sa našim Levi's proizvodima i poslije nas nitko nije dobio tu licencu. Dakle Levi'sa praktički pa više i nema na našim prostorima." Radnička "struktura osjećaja" i nostalgija za zlatnim dobom Varteksa obuhvaća i žaljenje za vremenima kada su radnici Varaždina i Novog Marofa sudjelovali u zajedničkom, jugoslavenskom i zapadnjačkom, fordističkom snu o beskonačnome ekonomskom rastu, konzumerizmu i modernosti, te bili nagrađeni za to.

—
1 Williams, R. (1977.), _Marxism and Literature, _Oxford and New York: Oxford University Press., str. 131.

2 Archer, Rory, "'Paid by the workers, occupied by the bureaucrats': housing inequalities in 1980s Belgrade", u R. Archer, I. Duda i P. Stubbs (ur.), Social Inequalities and Discontent in Yugoslav Socialism (Farnham, 2016.).

3 "Stan moj najveći problem" (28. kolovoza 1976.), Varteks Vjesnik, List kolektiva OOUR trgovačke mreže, Varteks, broj 5, str. 3.

4 "Zakaj?! Zakaj su naš Levis pustili da hmre", Jutarnji list, 22. veljače 2009. https://www.jutarnji.hr/arhiva/zakaj-zakaj-su-nas-levis-pustili-da-hmre/4014654/

foto: Gradski muzej Varaždin