Izložba je mali dio složenoga participativnoga kulturno-umjetničkog projekta Skrojene budućnosti? koji se bavi tekstilnom industrijom i provodi se u sklopu programa Umjetnost i kultura 54+ u Tehničkome muzeju Nikola Tesla te se stoga koncentrirala na umjetničke radove koji tematiziraju tekstilnu industriju. Dio umjetničkih radova na izložbi (Koncert za šivaću mašinu i stablo Luize Margan, Match Ball Borisa Šituma, Uzorno odijelo Marka Markovića i Četverotaktni Dine Rončević) nastali su ranije, a dio je nastao na radionicama u sklopu projekta s bivšim radnicama i radnicima tvornica tekstila koje su se održale u Sinju, Splitu, Zadru, Osijeku, Varaždinu i Zagrebu (Ana Neli Ružić, Slike smijeha, plača i zaborava Sandre Sterle, Kad strojevi stanu onda je kao da si gluh Tina Dožića, MK Slavonija Vanje Babića, Za naslutiti je Bojana Mucka i Re:member Ane Horvat). Izložbu također čine dva dodatna segmenta. Jedan je izložba unutar izložbe Što je nama naša Dalmatinka dala autora Dragane Modrić, Jelene Pavlinušić i Nikole Križanca, kao jedan od rijetkih temeljitih istraživanja društvene važnosti industrije na primjeru Tvornice i predionice konca Dalmatinka Sinj. Uz taj dio veže se i videorad Do konca umjetnice Neli Ružić kao epilog jednog vremena. Drugi segment čini jedanaest kratkih dokumentarnih filmova o pamuku — i danas najvažnijoj sirovini u tekstilnoj industriji — grupe umjetnika koja se bavi istraživanjem ekološki najugroženijih mjesta na globalnoj razini. Smatrali smo da ih je bilo potrebno uvrstiti jer se kod nas ne razmišlja dovoljno o ekološkim problemima vezanim uz tekstil i tekstilnu industriju, a nema ni tematiziranja tog problema na lokalnoj razini, iako postoje različite inicijative recikliranja tekstilnog otpada.

Tijekom rada na izložbi pojavio se niz pitanja. Zašto u ovom trenutku govoriti o tekstilu? Zatim: gdje i kako nastaje tekstil, tko ga i u kakvim uvjetima stvara te koje su sve suradnje, silnice i putevi tekstila od sirovina ili pak sjemena za sirovine do gotovog proizvoda koji zaodijeva gotovo sve aspekte naših života, a time i materijalne kulture? Koja to industrija u smislu organiziranog rada stoji iza svakoga tekstilnog proizvoda, bilo da je riječ o odjevnom tekstilu, tekstilu u industrijama, kao npr. brodogradnji, zrakoplovstvu, medicini, tekstilu u kućanstvu i tako dalje? Izložba ne daje odgovore na ta pitanja, ali se kroz umjetničke radove, kao crvena nit, naslućuje ono što je, na primjeru tekstilne industrije, kod nas najviše djelovalo na društveno-političku stvarnost: društvene posljedice tranzicije i zatvaranja tvornica koje su utjecale na ljude i na radne odnose. Dijelom se naslućuje da tekstil i proizvodnja tekstila nisu bez svojih kontroverzi. I tekstilna se industrija koristila tjelesnim ljudskim radom, koji je znao biti iscrpljujući s radom na normu. Tekstilna industrija također, od uzgoja sirovina pa preko iznimno velikih količina vode koje upotrebljava do količine robe koje proizvodi, drugi je najveći onečišćivač na svijetu. Procesi globalizacije doveli su do toga da su industrijski pogoni izmješteni u najnerazvijenije zemlje svijeta. Tamo gdje radnička prava nisu skoro nikad zaživjela, proizvodnja tekstila podrazumijeva nisku cijenu rada, zloupotrebu dječje radne snage i katastrofalne radne uvjete u kojima je čovjek sveden na automatizirano, obespravljeno i poniženo tijelo.

Tvornice tekstilne industrije bile su prve tvornice na svijetu, a strojevi za preradu pamuka i parni stroj pokrenuli su industrijsku revoluciju 1. Tekstilna industrija bila je, zapravo, prva velika kapitalistička industrija. Karl Marx je, upravo promatrajući rad u tvornicama tekstilne industrije, pisao svoju kritiku kapitalizma, kapitalističkog načina proizvodnje i iskorištavanja ljudske radne snage.

U Hrvatskoj su gotovo posvuda postojali pogoni tekstilne industrije. U svakom većem gradu nalazila se jedna ili više tvornica tekstila. Od te industrije živjela su i okolna mjesta, u kojima su često bili smješteni dislocirani pogoni tvornica iz većih gradova. Procesi tranzicije i prenamjene doveli su do zatvaranja skoro sto tvornica tekstilne industrije te je više od osamdeset tisuća ljudi ostalo bez posla. Stoga je, na neki način, izložba i poziv na razmišljanje što se i kako kroji — ne samo industrijski već i društveno.

Julija Gracin, kustosica izložbe