Priče o gladi: štrajk radnica Kamenskog i građanska solidarnost

Autorica: dr.sc. Chiara Bonfiglioli

U rujnu 2010. dvadeset radnica Kamenskog odlučilo je započeti štrajk glađu. Danju su radile, a noći provodile u parku preko puta tvornice. Tadašnjih 420 radnika Kamenskog nije primilo plaću sedam mjeseci, pa su radnice započele očajnički prosvjed kako bi skrenule pozornost na sebe i napokon dobile ono što im je tvornica dugovala. Tijekom štrajka jedna je radnica izjavila: "Kada smo u Domovinskom ratu šile u tri smjene za našu vojsku, onda smo bile kuća evropske mode, kada smo šile odjela po mjeri za prvog hrvatskog predsjednika bile smo kuća evropske mode, a sada kada tražimo plate samo smo kuća evropske sramote."

Tvornica Kamensko osnovana je 1943. u Lici, u selu koje se također zove Lika, kao partizanska radionica sa zadatkom opskrbljivanja narodnooslobodilačkog pokreta odjećom i obućom. Nakon rata tvornica je ponovno osnovana u bivšoj vojnoj zgradi u Zagrebu i nastavila je opskrbljivati vojsku odjećom. Godine 1953. produkcija je preusmjerena na proizvodnju donjeg rublja za domaću proizvodnju, a proizvodnja odjeće bila je usmjerena na međunarodno tržište, zapadnu i istočnu Europu te Bliski istok. Broj zaposlenih narastao je gotovo na tisuću i izgrađeni su novi pogoni, u slabije razvijenim mjestima u Lici (Gračac), Gorskom kotaru (Grižana) i na drugim lokacijama. U kasnom socijalizmu Kamensko je zapošljavalo 2600 radnika u zagrebačkoj tvornici i izvozilo odjeću uglavnom u zapadnu Europu. Tvorničke novine Kamenskog iznosile su razne probleme, kao što su česta bolovanja, osobito među zaposlenim samohranim majkama koje nisu imale gdje ostaviti djecu, prvenstveno subotom, kad nije bilo škole. Radnice su također aktivno sudjelovale u dobrovoljnom vatrogasnom društvu.

Nakon privatizacije dioničarskim sustavom ranih devedesetih Kamensko je nastavljalo proizvoditi odjeću za zapadnoeuropske tvrtke, s poboljšanom tehnologijom i rastućim prihodima, sve do 2006. No u tom su se razdoblju i smanjila socijalna prava, a za prekovremeni rad i rad noću više se nije dobivala odgovarajuća naknada. Nakon 2005., kada je dopuštena prodaja dionica tvornica i onima koji nisu njezini zaposlenici, jedan od direktora počeo je prodavati svoje dionice na burzi. Većinu dionica kupile su građevinarske tvrtke jer se zgĐurđa tvornice nalazi u relativnom centru hrvatske prijestolnice i mjesna oligarhija željela je ondje uložiti u stambene projekte. Između 2006. i 2010. tvornica je počela nizati gubitke, što je bio rezultat i složenih financijskih špekulacija koje su vukle korijene iz mjesne uprave i obuhvaćale uporabu fiktivnih kreditnih tvrtki koje su pripadale, između ostalih, i zloglasnom tajkunu Miroslavu Kutli.

Godine 2009., kao rezultat procesa privatizacije, isplata plaća preostalim radnicima bila je odgođena, no dio je povremeno isplaćivan kako radnici ne bi započeli štrajk. U rujnu 2010., sedam mjeseci nakon isplate posljednje plaće, dvadeset radnica Kamenskog odlučilo se za štrajk glađu u parku preko puta tvornice. Noću su spavale u parku, a danju radile u tvornici. Nisu imale podršku sindikata, no radnicama su je pružili aktivisti i studenti, jer se otpor špekulacijama nekretninama preklapao sa širim nastojanjima inicijative Pravo na grad. Borba radnica Kamenskog protiv kriminalne privatizacije poslije je nadahnula barem tri kazališne drame (Neraskidive niti redateljice Lenke Udovički, Projekt višegodišnjeg nasada jabuka Nine Gojić i Bojana Mucka i Radnice u gladovanju Gorana Ferčeca), a same radnice Kamenskog pojavile su se u videospotu za pjesmu "Firma" popularne rock-grupe Hladno pivo.

Na početku spota jedna od radnica Kamenskog kaže: "Bile smo dobre kad smo političarima širile odjela, još bolje kad smo im nova šivali, jer u stara nisu mogli stati. A gdje smo danas?" Ta se rečenica odnosi na istinitu i vrlo metaforičnu priču o ministru financija, koji je više puta donosio odijelo tekstilnim radnicama u Kamensko da ga prepravljaju jer je postajao sve krupniji, a radnice su postajale sve mršavije zbog neisplaćenih plaća. Tema gladi, i tijekom mjeseci neisplaćivanja plaća i tijekom samog štrajka glađu, postala je snažna ilustracija traume radnica. Dunja, vesela i duhovita žena u pedesetima, udana i s dvoje djece, ovako je ironizirala štrajk: "Bilo je super, 3 kile sam smršavila. To je jedino bilo super." U intervjuu se Dunja prisjetila traume i teškoća prethodnih mjeseci u kojima su se mnogi radnici borili da prežive bez plaće, osobito samohrane majke koje su morala plaćati stanarinu. U jednom je trenutku, nakon što je vidjela kolegice u tako kritičnoj situaciji, doživjela živčani slom, a psihologinja ju je odmah primila kad je čula da radi u Kamenskom. Iako je njezin suprug imao posao kojim se mogao skrbiti za obitelj i plaćati dio stanarine, Dunja se osjećala vrlo loše zbog toga što odlazi na posao i ostavlja djecu samu kod kuće, a s posla ne donosi nikakvu plaću. Rekla mi je da joj je bilo najteže kada ju je jedno od djece pitalo zašto im neće kupiti čokoladu.

Tema gladi pojavljuje se i u priči o Radi, predsjednici nove kooperative Kamenskog koju su osnovale bivše radnice nakon bankrota tvornice. Udovica i majka dvoje djece, Đurđa je uspjela pronaći drugi posao u javnom sektoru nakon bankrota tvornice, sve dok nije mogla otići u prijevremenu mirovinu. Nakon umirovljenja osnovala je kooperativu, u kojoj volontira kao predsjednica. Đurđa shvaća kooperativu kao način da se pomogne potrebitima, a osobito da se pruži neka vrsta sigurnosti sredovječnim kolegama koji su izgubili posao u Kamenskom i trebaju još nekoliko godina radnog staža za mirovinu. Đurđa mi je rekla da su je dugo mučili snovi o bivšoj kolegici koja nije preživjela kraj tvornice: "Znate, imala sam od jedne kolegice pola godine noćne more. Umrla je, dobila je moždani udar od svega toga. Tu mi je stalno hodala na vrat: 'Joj, jesi što čula? Hoćemo što dobiti? Je li bude prodano?' Živjela je sama, bila je gladna, nije nikog imala, umrla je. Stalno mi je ta gospođa pred očima. Mislim tko će dati odgovore za takve stvari? Tko će za to odgovarati?"

Riječi kao što su "ponos" i "dostojanstvo" česte su u Radinoj priči. Kaže da ni u najtežim danima štrajka, kad su bile gladne i bez ičega, radnice nisu dopustile da im otmu njihov osobni ponos. Đurđa se trudila uvijek biti našminkana i izgledati dobro, to je za nju bila strategija preživljavanja: "Ja se odmah sjetim svih onih muka, svih onih poniženja (...). Pa kad su nas tjerali iz tramvaja van. Pa onda još druge te gospođe kažu: 'Joj, pogledaj, kartu ne bi kupila, a pogledaj ju kako je zrihtana.' A nisu shvatili da sam gladna i da nije to do mene (...). Ja sam i mojoj djeci rekla kad oni isto ne vole našminkano, svi imamo nešto u životu, ja imam to. Meni je lijepo kad žena drži do sebe i kad god joj je teško to nitko ne treba primijetiti, to znaš ti sama. (...) Baš to je neke ljude fasciniralo, da smo ponosni i da nismo dali da nam pognu glave." Zahvaljujući novoosnovanoj kooperativi Kamensko, tvrdi Đurđa, dvije su se žene mogle umiroviti dignute glave, mogle su imati posao do kraja radnog vijeka, unatoč gubitku tvornice.

Općenito, Dunjina se izdržljivost temeljila na njezinu ironičnom stavu, a Đurđa je svoju utemeljila na osobnoj ideji ponosa radničke klase. Đurđa je opisala kako su radnice Kamenskog odbile poslušati loše savjete sindikata te se oduprle ucjeni bivšeg direktora koji im je došao ponuditi kobasice dok su štrajkale glađu kao i licemjerju lokalnih političara. Razlog je bio njihov ponosan stav i svijest o vrijednosti manualnog Đurđa, koji je trebao izazivati poštovanje na društvenoj razini kao u vrijeme socijalizma. Unatoč bolnim iskustvima gubitka posla i zatvaranja tvornice Dunja, Đurđa i druge radnice Kamenskog odbijale su prihvatiti poziciju žrtve, pretvarajući slučaj Kamenskog u primjer političkog otpora za cijelu Hrvatsku.

—
1 Andrea Milat, "Pobuna radnica Kamenskog i kako se oduprijeti kapitalizmu (I.)", Slobodni Filozofski, 20. rujna 2012. Dostupno na: http://slobodnifilozofski.com/2012/09/andrea-milat-pobuna-radnica-kamenskog-i.html (pristupljeno 3. prosinca 2017.). Vidi također: Sonja Dragović, "Tailors Turned Activists: Surviving the Demise of the Croatian Textile Industry", Intersections, 2/1 (2016.), str. 32-53. http://slobodnifilozofski.com/2012/09/andrea-milat-pobuna-radnica-kamenskog-i.html

2 "Nakon poslova štrajkaju glađu", 25. rujna 2010. Dostupno na: http://www.capital.ba/nakon-posla-strajkuju-gladu/ (pristupljeno 3. prosinca 2017.). http://www.capital.ba/nakon-posla-strajkuju-gladu/

3 Časopis tvornice Kamensko, 1 (1978.); 4 (1978.).

4 Časopis tvornice Kamensko, 1 (1978.).

5 Časopis tvornice Kamensko, 4 (1978.).

6 Milat, "Pobuna radnica Kamenskog".

7 Vidi Danijela Dolenec, Karin Doolan i Tomislav Tomašević, "Contesting Neoliberal Urbanism on the European Semi-periphery: The Right to the City Movement in Croatia", Europe Asia-Studies 69/9 (2017.), str. 1401-1429.