Autorica: dr.sc. Chiara Bonfiglioli

Od 3 do 22 film je hrvatskog redatelja Krešimira Golika iz 1966. koji prikazuje jedan dan u životu Smilje Glavaš, 22-godišnje tvorničke radnice, udane i s malim djetetom, koja živi u predgrađu Zagreba i zaposlena je u tvornici tekstila Pobjeda u gradu. Protagonistica tijekom filma prolazi kroz svoj beskrajni radni dan, pa to predstavlja sjajan povijesni izvor za razumijevanje poteškoća s kojima su se žene susretale prilikom usklađivanja produktivnog i reproduktivnog rada u socijalističkoj Jugoslaviji, a služi i kao opći primjer dvostrukog bremena zaposlene žene, u kući i izvan nje. Smilja se budi u tri ujutro kako bi se pobrinula za svoje djetešce, a zatim u zoru odlazi iz daščare u kojoj živi i javnim prijevozom putuje na jutarnju smjenu u gradu. Kući se vraća malo nakon 15 sati te se odmah počinje brinuti za dijete i kuhati ručak za obitelj. Dok se njezin suprug može odmoriti nakon svoje smjene, ona nastavlja raditi niz kućanskih poslova, sve dok napokon ne legne spavati u 22 sata.

Na gledatelje filma obično najsnažniji dojam ostavi činjenica da u Smiljinoj kući nema tekuće vode ni kućanskih aparata. Snažan dojam ostavlja i to što protagonistica ostavlja dijete samo u kući dok je ona na poslu. To je zapravo bilo uobičajeno među ženama koje su radile u tekstilnim tvornicama jer su često bile doseljenice sa sela u grad ili iz manje razvijenih jugoslavenskih republika u one više industrijalizirane, pa se nisu mogle osloniti na druge žene u obitelji za pomoć u kućanstvu (protagonističino prezime sugerira da je porijeklom iz Hercegovine te se doselila u Zagreb).

Pretražujući arhive tvornice Pobjeda, u kojoj je nekoć radila Smilja Glavaš, utvrdila sam da je problem pronalaženja odgovarajuće skrbi za djecu bio raširen među tvorničkim radnicama. Prema tvorničkim novinama, Pobjeda je u to doba zapošljavala 1700 radnika, od kojih su 1100 bile žene. Činjenica da su neke od njih morale ostavljati djecu samu kod kuće bila je prepoznata kao problem i o njoj se otvoreno raspravljalo. Izvješće političke organizacije žena u tvornici aktiv žena iz 1965. komentiralo je rezultate “ankete koja je pokazala da je samo mali broj djece zaposlenih majki smješten u dječje jaslice ili obdaništa, i da se većina djece nalazi sama kod kuće ili je ostavljena susjedima”.

Organizacija je preporučila upravi tvornice da otvori jaslice i vrtić u suradnji s lokalnom samoupravom. Tvrdilo se da će tako žene rjeđe uzimati bolovanje jer je 80% bolovanja bilo zbog brige za djecu.

Primjeri radnica tvornice Pobjeda i radnog dana Smilje Glavaš predstavljaju paradigmu dvostrukog bremena žena tijekom procesa industrijalizacije i urbanizacije u poslijeratnoj Jugoslaviji. Socijalističke su vlasti zapravo vidjele uključivanje žena u radnu snagu kao put k njihovoj emancipaciji, u skladu s marksističkom teorijom. Jugoslavenski Ustav iz 1946. prvi je put priznao ženama jednaku ulogu kao građankama i radnicama. Istodobno je, prema modelu sovjetskog Ustava iz 1936., također priznao posebnost žena kao majki i posebna socijalna prava koja im time pripadaju. U članku 24 stoji: "Žene imaju pravo na jednaku plaću kao i muškarci za obavljanje istog posla, a kao radnice i zaposlenice uživaju posebnu zaštitu. Država osobito štiti interese majki i djece uspostavljanjem rodilišta, dječjih domova i vrtića te pravom majki na plaćeno bolovanje prije i poslije poroda." Ideja "socijalnog majčinstva" bila je integralni dio sovjetskog modela koji su prihvatile socijalističke države u poslijeratnoj eri. Čak ni nakon prekida čvrstih veza sa Sovjetskim Savezom 1948., jugoslavenske vlasti nisu bitno mijenjale svoju rodnu politiku utemeljenu na ugovoru s takozvanim majkama radnicama.

Slično socijalističkim elitama u drugim državama, jugoslavenske su vlasti uspostavile određeni broj socijalnih usluga u tvornicama, kao što su radničke kantine, ambulante, dječji vrtići, stanovi za radnike i odmarališta na morskoj obali. No zbog slabije razvijene ekonomije, usluge kao što su ambulante i dječji vrtići nisu mogle održati korak s industrijalizacijom, osobito u manjim gradovima i na selu. Jedan od glavnih razloga bio je taj što su ovisile o sredstvima koja bi dodijelile uprava tvornice i lokalne vlasti, jer je jugoslavenski sustav nakon raskida sa Sovjetskim Savezom postao vrlo decentraliziran. Decentralizacija i otvorenost ekonomije za svjetsko tržište koja je uslijedila povećale su postojeće razlike između regija od kojih se sastojala multietnička jugoslavenska federacija, kao i između ruralnih i urbanih područja. Dostupnost socijalnih usluga ženama bila je vrlo neujednačena, a ženski plaćeni i neplaćeni rad bio je neka vrsta tampon-zone između socijalističke industrijalizacije i ekonomskog rasta.

U ranim fazama industrijalizacije porodiljski je dopust bio vrlo kratak. Od 1946. godine na saveznoj je razini trajao samo šest tjedana, da bi 1957. bio produljen na 105 dana plaćenog porodiljskog. Od sredine šezdesetih svaka je republika imala pravo dopustiti dodatne dane, ali tek je između kraja sedamdesetih i sredine osamdesetih svaka republika produljila plaćeni porodiljski na jednu godinu. Tijekom šezdesetih, kad je snimljen film Od 3 do 22, žene su bile oslobođene noćne smjene i zaštićene od otpuštanja tijekom trudnoće i prve godine djetetova života. Također su mogle raditi skraćeno radno vrijeme tijekom trudnoće i prve godine nakon porođaja, a to se moglo produljiti do tri godine u posebnim slučajevima. No te su odredbe tek djelomično štitile majke zaposlene u tekstilnom sektoru. Godine 1963. nekoliko je radnika i radnica intervjuirano te su imali priliku dati svoj dojam o radnim iskustvima. Portreti radnika bili su uobičajeni u tvorničkim novinama. Anka Škapin, bivša omladinka koja je radila u tvornici od 1946., izjavila je kako su žene u povoljnijem položaju nego prije jer u trudnoći mogu raditi samo četiri sata. No dodala je i da je posao ipak težak zbog tri smjene i da je tijek rada isprekidan jer žene često uzimaju bolovanje te izostaju s posla kako bi se mogle brinuti za djecu. Na pitanje sudjeluje li u politici odgovorila je da je nekoliko godina bila članica radničkog vijeća, ali bilo joj je teško pomiriti sudjelovanje u njemu sa svojim drugim obavezama.

“Kao što sam rekla, našim ženama je naročito teško, zbog rada u tri smjene, a uz to familija, djeca i kuća opterećuju potpuno radnu ženu. To govorim i iz vlastitog iskustva jer imam dijete (…). Tako da se i meni znalo desiti da sam zbog kućnih obaveza izostala s nekih sastanaka.”

Mnogi su tvornički časopisi sadržavali česte pritužbe radnika na noćnu smjenu. Većina radnica izrazila je želju da ne mora raditi noću jer se ne stignu odmoriti sljedeći dan zbog kućanskih poslova ili nemaju s kime ostaviti djecu noću. Radnice su također tražile slobodnu subotu kako bi mogle obaviti kućanske poslove i malo se odmoriti u nedjelju. Od službenih ženskih organizacija do tvorničkih časopisa bilo je općeprihvaćeno da je ulazak žena na tržište rada izložio radnice velikom pritisku kad je bila riječ o kombiniranju rada u domaćinstvu i izvan njega. Mjesne ženske udruge često su preporučivale da tvornica poduzme dodatne korake kako bi pomogla zaposlenim majkama, na primjer smanjenjem broja noćnih smjena ili otvaranjem jaslica, kao u slučaju tvornice Pobjeda u Zagrebu. No naposljetku se svaka žena morala suočiti s tim izazovima u skladu s posebnim okolnostima u kojima se nalazila. Iako je dvostruko breme žena bilo predmet javnog priznanja i rasprave, ono se istodobno normaliziralo putem popularne kulture, a žene su slavljene kao one koje drže "četiri kuta kuće" i hvaljene zbog svoje izdržljivosti i požrtvovnosti u domu i izvan njega.

1 Nepotpuna zbirka brojeva tvorničkog časopisa iz šezdesetih može se pronaći u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Pobjeda: List radnog kolektiva tekstilne industrije "Pobjeda", Zagreb, signatura 211.325.

2 Citat iz broja tvorničkog časopisa za travanj 1965., str. 5, članak "Uključiti neaktivne".

3 Citat iz broja 27/28 tvorničkog časopisa za travanj 1963., str. 2, članak "Članovi kolektiva 'Pobjeda'

foto: Hrvatski državni arhiv