Autorica: dr.sc. Chiara Bonfiglioli

Tvornica trikotaže Arena u Puli bankrotirala je 2014. Kad sam je posjetila 2016., njezina se zgrada, prvotno tvornica duhana smještena na obali preko puta pulske luke, prodavala kat po kat, zajedno sa strojevima. Danas su razni katovi tvornice prodani različitim investitorima. Zanimljivo je da se u prizemlju otvorio engleski pub po imenu Shipyard (Brodogradilište). U pubu se nalaze fotografije mjesnog brodogradilišta, doduše bez njegovih radnika, no sjećanje na rad žena u tekstilnoj tvornici posve je uklonjeno iz prostora, osim male spomen-ploče na uglu zgrade, još iz socijalističkih vremena, koja obilježava datum kada su radnici Arene pokrenuli samoupravljanje u svojoj tvornici. No sjećanje na Arenu još je snažno među pulskim ženama raznih naraštaja koje su se vezale za visokokvalitetnu trikotažu i modernu odjeću koju su proizvodile.

Tvornica je osnovana 1947. i nazvana po Olgi Ban, mladoj partizanskoj junakinji koju su ubile okupacijske snage. Baš kao i obližnja tvornica obuće Astra, tvornica Olga Ban zapošljavala je uglavnom žene iz grada i okolnih sela, a osobito tzv. "socijalne slučajeve", odnosno udovice i samohrane majke, koje su teško preživljavale u poratno doba. Tvornica Olga Ban spojila se s druge dvije istarske tvornice iz Pazina i Novigrada, a novonastala tvornica nazvana je Arena, prema rimskom amfiteatru koji dominira vedutom Pule. Arena je zapošljavala više od tisuću radnika početkom šezdesetih, a oko sedamsto tijekom sedamdesetih i osamdesetih. Inovativni dizajni Arenine modne kreatorice Marije Vareško donijeli su tvornici nekoliko nagrada na raznim sajmovima mode, a među njima i prestižnu Zlatnu košutu, koja je 2016. stajala napuštena u praznoj tvornici. Arena je uspješno izvozila visokokvalitetnu trikotažu na Zapad, u Istočni blok i u nesvrstane zemlje. Zahvaljujući uspostavljanju interne banke, koja je ponovno ulagala radničke plaće, tvornica je rasla na domaćem i međunarodnom tržištu te se opremila modernim pogodnostima, koje su obuhvaćale radničku kantinu i ambulantu s dva liječnika i medicinskom sestrom, a ginekolog, zubar, ortoped i okulist dolazili su dvaput tjedno. Radnicama je također bio dostupan sistematski pregled u specijalističkoj bolnici Thalassotherapia u Opatiji. Kao priznanje za svoj rad sve su radnice dobivale nagradu nakon 15 godina (zlatnu ogrlicu), 25 godina (zlatni prsten) i 35 godina službe (zlatni broš), a potonje se poklapalo s umirovljenjem.

Pavlica, bivša direktorica u Areni, odlučna žena srednje klase, sada već u osamdesetim godinama života, ponosno prepričava: "Imali smo sve što ja mislim da niko nije imao u Jugoslaviji. Naša tvornica… Sve smo, od doktora tko je bio cijeli dan na posao, bolničarka, specijalisti su bili tjedno, kad i tko treba on dođe, tako da žene nisu gubile puno vremena čekajući, da bi išle kod specijalista. Imali smo zubara, imali smo ortopeda, sve. Sve smo imali. Sve je otišlo." Osjećaj da su "imali sve", što je značilo sve potrebne socijalne usluge u tvornici, pojačavao je njihovo zajedništvo. Ideja da nitko u Jugoslaviji nije imao takav standard upućuje na povezanost radnica Arene s tvornicom. Jugoslavenska decentralizirana ekonomska struktura, i naglasak na tomu da su radnici vlasnici svoje tvornice, značila je da su se interesi radnika poklapali s interesima tvrtke u kojoj su radili, pa su joj bili i odani više nego ideji cjelokupne jugoslavenske radničke klase. Društvena mobilnost, zajedno s fordističkim idealom "posla za cijeli život", bila je važan čimbenik u osnaživanju te lokalne odanosti, osobito za stariji naraštaj. Većina je žena počinjala raditi u tvornici tijekom prakse u tehničkoj školi, ili odmah po završetku školovanja, sa šesnaest ili sedamnaest godina, i cijeli su radni vijek, sve do umirovljenja, provele u tvornici. Pavlica, koja je rođena u siromašnoj obitelji, kao najmlađe od devetero djece, počela je raditi sredinom pedesetih. Zahvaljujući stipendiji koju je dobila od tvornice, postupno je napredovala na društvenoj ljestvici i postala kvalificirana direktorica zadužena za tvornički izvoz. Osjećala je da je tvornica njezin dom. Čak i nakon što je rodila, Pavlica je odbila prestati raditi, unatoč suprugovim željama: "Voljela sam moj posao, ti kad nešto radiš moraš voljeti, ja sam stvarno voljela taj posao." Duboko vezana za tvornicu, Pavlica još kod kuće čuva zlatni prsten od deset grama koji je dobila od tvornice za prvih 25 godina rada, a koji predstavlja tkalju okruženu lokalnim rimskim amfiteatrom.

Administrativni radnici poput Pavlice obično imaju idealiziranu sliku rada i socijalnih pogodnosti u Areni te naglašavaju dobar odnos tvornice prema svojim radnicima, no oni koji su bili zaposleni u proizvodnji kritičniji su prema klasnim i rodnim nejednakostima socijalističkog doba. Za razliku od priča rukovoditelja, priče radnika u proizvodnji spominju otuđenje na radu, kao i zamor i osobno žrtvovanje. Prisjećaju se da je norma uvijek bila zahtjevna, i u socijalizmu i u kapitalizmu, osobito u kombinaciji s noćnim smjenama, koje su u Areni bile česte. Socijalne pogodnosti stoga su smatrali pravednom kompenzacijom za naporan posao. Ines, švelja koja je počela raditi 1967., ovako je sažela situaciju u Areni: "Menza je bila, ali poslije su je obnovili. Poslije su je obnovili, lijepo, pravo, kao pravi restoran je bila. Naš direktor je bio znao reći… 'Imamo u restoranu kao u hotelu bijele stolnjake.' Ali stvarno, stolnjaci su bili veliki, lijepi i cvijeće je bilo između. Kulturno, lijepo je bilo, nije imao to svatko. Drugi, vidiš, na radnom mjestu jedu i po ćoškovima i tako. A mi smo imali stvarno restoran, kuhinja je bila dobra. Ambulante smo imali. Brinulo se o radniku, a raditi se moralo. Jer od toga je sve… Sve je to od norme, od ručnog rada, od svih faza, svi su morali raditi za tako nešto dobiti. Jer znamo kako je tekstil bio sad i uvijek slabo plaćen. Mi za bolje nismo znali i moraš raditi to što radiš."

Ideja da švelje nisu znale za bolje te su lako pristajale na naporan rad često se pojavljuje u pričama. U drugom je razgovoru Inesina prijateljica Romana u šali spomenula da su tvornički radnici u socijalizmu bili uvježbani da slušaju zapovijedi. "Mi smo bile dobro zdresirane. Za drugo nismo znale, tako. Prihvatile, došle, delale. Radnik bio je brižan vajk." Iako se radnice često prisjećaju mnogih klasnih i rodnih nejednakosti iz tvornice u doba socijalizma, njihove priče ipak opisuju tvornicu kao mjesto socijalizacije i osobnog ispunjenja. Ines je jednom prilikom, u razgovoru s rođakinjom i bivšom kolegicom, priznala da joj nakon umirovljenja nedostaje tvornica: "'Ma jesi luda', je rekla, 'kako možeš to reći, pa što ti nije lijepo doma?' Ma lijepo mi je doma, ali meni je bilo ljepše kad sam ja ujutro se spremila, išla na autobus ili me muž odvezao i išla sam raditi. Kako je bilo da je bilo, ali smo radile, bile smo mlade, pjevale smo, veselile smo se i tako. Bila je koja fešta i tako, nešto bi donijele, počastile se i to. Na noćnu smjenu cijelu noćnu smjenu radiš, radiš, ali pjevaš, ne što si sretan bože dragi, nego onako, u društvu, isto na neki način si bio sretan, kako ne."

Slično radnicama Moulynexa kojima se bavila Clarke i poljskim šveljama koje je intervjuirala Pine , radnice Arene opisuju radnički pogon kao prostor koji pospješuje društvenost i solidarnost žena iz radničke klase. Tako se Karla, još jedna bivša radnica Arene, prisjeća: "A inače smo bile kao jedna familija posebno, ako se nekome ne daj Bože nešto dogodilo loše, svi bi skupili novce. Bila je jedna žena tko je ostala trudna, i dijete nije imalo oca, i iznenadila nas trudnoću, nosila devet mjeseci, radila je s nama do kraja, nismo znale da je trudna. Na pegli do zadnjih dana. Na kraju nas čofer... nek' je donio krevetić, nek' kolica, nek' robe, svi smo skupili nešto, pun kombi i na selo tamo gdje je živjela, i ona je poslije pričala, kako je išlo kombi da su plakali svi, roditelji, ostali su iznenađeni. Hoću reći da smo bili svi kao jedna familija, bilo je plača i smijeha, ali i bilo je lijepo."

Radnice Arene često su se družile i donosile hranu u tvornicu tijekom noćnih smjena ili za zabavu odijevale bluze koje je do jutra trebalo zapakirati kako bi ih isporučili u Njemačku. Skupljale su novac za one koje su izgubile člana obitelji, proslavljale odlazak u mirovinu svake radnice i maskirale se za karneval. Također su išle na zanimljive izlete u organizaciji dobrovoljnih vatrogasnih društava diljem Hrvatske i Jugoslavije. Osobito se rado sjećaju čestih proslava organiziranih u Domu armije (sada Dom hrvatskih branitelja) za Novu godinu ili Dan žena. Zanimljivo je da bi se za Dan žena sve radnice odjenule i dotjerale poput Jovanke Broz, supruge jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, poznate po svome glamuroznom stilu. Samo taj dan radnice su mogle uživati u dokolici i postati "prave gospođe", u dugim haljinama i visokim potpeticama, te biti dio sna o socijalističkoj modi, potrošnji i modernosti kojem su pridonosile pletući, šijući, glačajući i pakirajući odjeću ostatak godine, pod tvrdim i nepopustljivim režimom proizvodnje "na normu".

—
1 Goran Musić, "Yugoslavia. Workers' Self-Management as State Paradigm", u Dario Azzellini (ur.), Ours to Master and to Own: Workers' Control from the Commune to the Present (Chicago, 2011.).

2 Jackie Clarke, "Closing Time: Deindustrialization and Nostalgia in Contemporary France", History Workshop Journal 79 (2015.), str. 107-125; Frances Pine, "Retreat to the household? Gendered domains in postsocialist Poland", u C. M. Hann (ur.), Postsocialism: Ideals, Ideologies, and Practices in Eurasia (London i New York, 2002.).

---

Kolekcije Arene (iz osobnog arhiva Chiare Bonfiglioli)

Pogon Arene u Pazinu (iz osobnog arhiva Chiare Bonfiglioli)

Napuštena Arena (foto: Chiara Bonfiglioli)