Autorica: Jozefina Čurković

Tekstilna industrija bila je jedna od ključnih nositelja jugoslavenske ekonomije. Isto tako, jedna je od najvećih žrtava procesa tranzicije, koji je nekada vodeću granu industrije bivše države i neke od industrijskih giganta tog sustava sveo na doslovne i simboličke ostatke ostataka. Kako u svojoj recentnoj studiji tranzicije hrvatske tekstilne industrije navodi Ivana Biočina, "(…) ako su velike stare civilizacije izgrađene na leđima robova, industrijsko je doba izgrađeno na leđima radnika. (…) Tekstilna industrija od početka industrijalizacije do danas oslikava srž sustava – položaj radnika – kako se sustav pokreće i okreće" (Biočina, 2018: 17-18). Ovaj tekst ne smjera analizi ekonomskih i gospodarskih uvjeta, nego je usmjeren na figuru radnika odnosno radnice kao svojevrsnog supstrata samoupravnog socijalizma. Drugim riječima, temeljem istraživanja vezanog uz tvornicu i predionicu konca Dalmatinka u Sinju provedenog 2017. i 2018., a uvidom u izvornu etnografsku građu – intervjue sa sudionicima projekta Skrojene budućnosti? – nastojat ću pokazati kako je amblem jednog političkog i društvenog sustava izgrađen na temeljima specifične retorike koja je pratila razdoblje gospodarske i ekonomske propulzivnosti, ali i sustavno provođenog kultiviranja i organiziranja, koje je zahvaćalo i sfere njegova/njezina života naizgled nepovezane s radom.

Slijedom toga radnik i radnica nisu bili definirani isključivo radnim zadacima u pojedinom industrijskom postrojenju, nego ih se nastojalo u cijelosti opremiti i na egzistencijalnoj, društvenoj, kulturnoj i zdravstvenoj razini, o čemu svjedoči obrazac po kojemu iz tvornice kao iz simboličkog roga obilja izrastaju stanovi, sportski i kulturni klubovi, dobrovoljna vatrogasna društva i srodne mikroorganizacije radnika. Taj se strukturni sustav temeljio upravo na društvenosti rada i kolektivnom radnom tijelu, a ovi su pojmovi ujedno i ključne uporišne točke narativa bivših zaposlenika tvornica o kojima će biti riječi. U vezi s time, dotaknut ću se i uvjeta rada danas, sa svim izazovima i zamkama neoliberalnog tržišta rada i stvarnosti koja je naglašeno post – postsocijalistička, postindustrijska, posttranzicijska – a u krajnjoj liniji i postdemokratska, što podrazumijeva "isključivanje naroda iz procesa odlučivanja (…) a umjesto političke jednakosti građana suočavamo se posvuda s uzurpiranjem slobode u ime učinkovitosti kompetentnoga odlučivanja o političkim interesima većine" (Paić, 2014: 7).

Na našim prostorima tekstilna se industrija počela razvijati kasno, potkraj 19. stoljeća, i njezin je razvoj tekao sporo uslijed nedostatne tehnologije. Među prvima su otvorene bojadisaonica platna u Čakovcu i pamučna predionica i tkaonica u Dugoj Resi. U prvim desetljećima 20. stoljeća pokrenuti su zagrebački DTR, Tivar odnosno Varteks u Varaždinu te svilane u Varaždinu i Osijeku. Do 1935. upravo je tekstilna industrija bila na prvome mjestu po broju zaposlenih u Kraljevini Jugoslaviji (Biočina, 2018: 32). Nedugo zatim kraj Drugog svjetskog rata i uspostavljanje socijalističke Jugoslavije donijeli su do vala modernizacije do tada pretežno agrarne zajednice zemalja. Industrijalizacija u razdoblju pedesetih godina prošlog stoljeća događala se u sprezi s ondašnjim političkim zbivanjima. Godinu 1948. obilježilo je tada kontroverzno jugoslavensko istupanje iz "obitelji bratskih komunističkih zemalja" (Goldstein, 2008: 440), dodatno naglašeno donošenjem Zakona o predaji tvornica na upravljanje radnicima 1950. (ibid., 444). Uslijed poslijeratne obnove i modernizacije države na svim razinama s radom su započeli i zagrebačko Kamensko, Bagat i Boris Kidrič (na početku tvornica ribarskih mreža) u Zadru i Dalmatinka u Sinju, koji će se spominjati dalje u tekstu. U jeku ovih procesa ogroman dio populacije slijevao se u gradove kako bi se zaposlili u tvornicama, a stručno osposobljavanje u počecima se nerijetko provodilo tek po dolasku na radno mjesto. Posebice je to značajno za tada ruralna podneblja, u kojima je industrijsko postrojenje označilo prekretnicu u životu njegovih stanovnika.

Pojam radničke kulture stalno je mjesto u romantiziranim narativima u kojima samoupravljanje, samoprijegorni rad i drugarstvo funkcioniraju kao osnovne odrednice kolektivnog identiteta. Svi ti pojmovi, kao i sintagma u kojoj su amalgamirani, ulaskom u kapitalizam gube konceptualnu i ideološku težinu koju je socijalistička politika upisivala u nj. "Rad radi rada samoga u širem smislu bio je ideološka okosnica jugoslavenskog 'duha', deklarativno usmjerenog stvaranju moderne, industrijalizirane i egalitarne države" (usp. Radelić, 2012). Uvođenje samoupravljanja, koje je označilo manifestan odmak od krutog i hermetično zatvorenog sovjetskog modela, načelno je trebalo profilirati alat za postizanje postavljenih ciljeva prve Petoljetke. Samoupravni socijalizam kao ideja kojom je indoktrinirano radništvo tako je dobio veliki zamah, premda pogled unatrag otkriva propuste u njegovu provođenju i posljedično zakazivanje (usp. Radelić, 2012). Naime predrevolucionarne ideje o radniku kao nositelju napretka, ali i onome koji će uživati plodove tog napretka podrazumijevale su kraće radno vrijeme i smanjenje intenziteta rada, što je u kontrastu sa samoprijegorom, radom na normu i požrtvovnosti, a koji su ipak postali dijelom standardnog leksika jugoslavenskog sindikata (usp. ibid., 2012: 141).

Radništvo na način na koji je poimano i življeno u socijalističkom sustavu svoje temelje imaju u fenomenu udarništva. Izvorno udarnichevstvo – poznato i pod nazivom stahanovizam, prema jednom od prvih heroja rada Aleksandru Grigorijeviču Stahanovu – fenomen je stasao u SSSR-u za vrijeme Civilnog rata (usp. Matošević, 2015), ali je u poslijeratnom razdoblju i na krilima programatske modernizacije države zaživio i u jugoslavenskom kontekstu. Tada su udarnička natjecanja i općenita akceleracija proizvodnje uspostavljeni kao temelji za unapređenje jugoslavenske privrede. Jedan od srodnih fenomena bile su i omladinske radne akcije. Slične nekoj vrsti "pred-radnog odgoja", imale su za cilj sveobuhvatno (pre)oblikovanje omladinaca koji su u "natjecateljskom zanosu brigada" (Senjković, 2016: 126) trebali vlastitim rukama i zalaganjem izgraditi sjajnu novu državu. Radne akcije bile su mjesto okupljanja i zbližavanja "kroz rad, obrazovanje i zabavu, obilježeno načelom samoupravljanja" (ibid., 236), uz neizostavno drugarstvo koje je poput neke vrste društvenog ljepila držalo na okupu sve razine akcijaštva (ibid., 240). Premda je riječ o nekoj vrsti ideoloških mitologema, ovi pojmovi funkcioniraju kao odrednice jugoslavenskog socijalističkog imaginarija.

S druge strane, vjeran i naturalistički prikaz jednog junaka rada daje kultni film Slike iz života udarnika. Bata Čengić, jedan od pionira crnog vala jugoslavenskog filma, prilazi ovom fenomenu s kritičkog stajališta. Prateći "podzemni život" rudara i njihovu nepresušnu želju da budu još boljim i uspješnijim kopačima, redatelj kroz ironijski obojene sekvence prikazuje odnos države prema vlastitim herojima i njihovu motivaciju za rad. Kad je riječ o sveprisutnoj fetišizaciji fizičkog rada (Cvek et al., 2015: 25) u jugoslavenskom socijalizmu, posebice je ilustrativna posljednja scena filma. U njoj protagonist, proslavljeni ali skromni udarnik Adem, vraća na posao u rudnik i pritom – još se ne oporavivši od ozljeda zadobivenih u nesreći koja mu se na istom tome mjestu dogodila – zaključuje kako živ čovjek sve izdura. Ovdje navedeni primjer ilustrativan je u pogledu požrtvovnosti radnika i odanosti radnome mjestu. Te vrijednosti treba promatrati i u svjetlu izvjesne mitologizacije Drugog svjetskog rata, koja je u SFRJ sustavno provođena (Sundhaussen, 2006: 243), pa radnici postaju svojevrsna ekstenzija boraca revolucionara koji su svojom odanošću Titu i Jugoslaviji zadužili državu. Jednako tako, te su vrijednosti bitna sastavnica u kazivanjima nekadašnjih radnika i radnica, koji ih upleću u svoje iskustvo u manjoj ili većoj mjeri.

Kolektivizacija i društvena interakcija nisu bile ograničene isključivo na proces proizvodnje konca, tekstila ili gotovih proizvoda konfekcije. Već su radnih tridesetih godina u Varteksu osnovani kulturno-umjetničko društvo, dobrovoljno vatrogasno društvo te tiskara u kojoj je nastajalo tvorničko glasilo (Težak, 2019: 85). Taj je obrazac u socijalizmu proširen na niz drugih pratećih službi. Tvornica je funkcionirala kao generator aktivnosti izvan radnog vremena, ali i jamac prava radnika na zdravstvenu skrb putem uvijek dostupne ambulante unutar kompleksa, rekreaciju u okviru različitih sportskih klubova te skrb za djecu u dječjem vrtiću. Dječji vrtić su kao jednu od beneficija istaknuli radnici Bagata, opisujući kako "Sto metara od porte imaš vrtić. Svi smo imali, ja sam imao troje djece. Dođeš ujutro, ostaviš djecu u vrtiću i ideš radit'. Poslije digneš djecu iz vrtića i idete doma." Ovo je pitanje posebno relevantno u suvremenom kontekstu, u kojem je upravo briga o djeci dok je roditelj na poslu jedno od gorućih pitanja, jer je javna infrastruktura u tom polju izuzetno nepovoljna, pa su ovi servisi (bilo da je riječ o vrtiću ili alternativnoj opciji – privatnim dadiljama) skupi i nedovoljno fleksibilni ako uzmemo u obzir vrlo čest prekovremeni rad roditelja ili freelance rad koji podrazumijeva neprekidnu dostupnost radnika i istovremeni rad na više projekata.

Prilika za rad u tvornici posebice je bila važna za žensku populaciju, koja je činila većinski dio zaposlenih u tekstilnoj industriji, jer im je posao izvan kuće zasigurno omogućio određenu razinu emancipacije (usp. Perić Kaselj i Mesarić Žabčić, 2011; Premuž-Đipalo, 2016), makar tu emancipaciju treba uvjetno shvatiti, posebice kad je riječ o ruralnim sredinama. Istraživanje vezano uz tvornicu Dalmatinka u Sinju pokazalo je tako da, premda su se radnice morale podrediti beskompromisnom tvorničkom ritmu, očekivanja vezana uz neplaćeni rad kod kuće nisu se smanjivala, pa svojevrstan mit o jednakosti spolova unutar jugoslavenskog radnog sustava valja uzeti cum grano salis (usp. Blagaić i Jambrešić-Kirin, 2013: 42). Dakle rodna nejednakost mogla se osjetiti, a dvostruki teret zadržao se unatoč novoostvarenim mogućnostima za obrazovanje i samostalno privređivanje žena. One su bile tretirane kao potkvalificirana radna snaga kojoj je prirođena izvjesna doza poniznosti i spremnosti na zahtjevan, precizan i, u krajnjoj liniji, monoton rad. Upravo ta premisa, kako je u jednom od svojih tekstova pokazala Chiara Bonfiglioli, objašnjava veliki postotak žena kao zaposlenica u tekstilnoj industriji (Bonfiglioli, 2013: 9).

Prosječnu ženu radnicu naturalistički je prikazao redatelj Krešimir Golik u kratkom filmu Od 3 do 22. Slično kao što se Čengić poslužio filmskim formatom kako bi prikazao genealogiju jednog udarnika, naslov Od 3 do 22 odnosi se na razdoblje dana koje mlada Smilja Glavaš, radnica u tekstilnoj industriji, provodi budna kako bi stigla obaviti sve zadatke kao majka, supruga i radnica. Taj trinaestominutni portret u maniri cinéma vérité dobro ilustrira ograničenja u potpunoj emancipaciji žena koja su postojala usprkos činjenici da su žene u Jugoslaviji već 1946. zakonski izjednačene s muškarcima te su im zajamčeni pravo glasa, državne povlastice za majke, jednaka plaća i pravo da budu ravnopravni partneri unutar obitelji (usp. Bonfiglioli, 2006: 100).

Osim poticanja na rad i produktivnost udarništvo je u svojim temeljima imalo unapređenje pojedinca u holističkom smislu. Ohrabrivalo se opće kultiviranje radnika (usp. Matošević, 2015: 31) u obliku obrazovanja i uključivanja kulturnih i umjetničkih sadržaja u njihove obrasce življenja, s krajnjim ciljem konstruiranja neke vrste socijalističkoga homo universalisa koji uspješno svladava sve kategorije "dobrog življenja", ali ipak ne propituje socijalizmu svojstvene dogme i autoritete. U jugoslavenskom socijalizmu to se načelo ostvaruje u svim "sporednim" aktivnostima koje je samoupravno poduzeće podrazumijevalo: stambenoj politici, osnivanju sportskih klubova i dobrovoljnih udruženja, kao i u organiziranju putovanja i ljetovanja, ali i jednom naizgled ne previše značajnom dijelu svakog radnog dana – obrocima u tvorničkim restoranima. Ta je kategorija jedan od najčešćih okidača razgovora i sjećanja pri komunikaciji s radnicama i radnicama. Stoga analizom nekoliko uporišnih točaka možemo jezgrovito prikazati narav odnosa radnika prema tvornici i razloge zbog kojih prisjećanje na radno iskustvo iz današnje perspektive u njima pobuđuje emotivnu reakciju i nostalgiju za iščeznulim vremenom i vrijednostima.

Zanimljivo je kako se u pričama radnika i radnica tvornički restorani afirmiraju kao jedno od najupečatljivijih pokretača razgovora. Jasno, naporan fizički posao u tvorničkim pogonima zahtijevao je i pravilnu prehranu, pa je otvaranje restorana koji je svakom radniku omogućivao topli obrok tijekom, prije i nakon radnog vremena svakako pridonosilo volji i zadovoljstvu radništva. Također, restoran je, kako se pokazalo, figurirao i kao neka vrsta društvene pozornice. Tako se primjerice bagatovci ponosno prisjećaju tvorničkih društvenih prostorija, koje su ujedinjavale sastanke kolektiva te partije šaha i karata s kvalitetnom ponudom sendviča i kobasica, pa su, navodno, ozbiljno konkurirale zadarskim gostionicama i restoranima. Restorane radnice i radnici mahom opisuju kao nešto što je uvelike olakšavalo njihov boravak na poslu, i to ne samo u pogledu fizičke potrebe za obrokom nego i u kontekstu druženja. Naime, budući da su tijekom obavljanja posla bili više-manje u potpunosti vezani uz strojeve, svakodnevni izleti u restoran bili su ujedno prilika za jedan oblik socijalizacije. Restorani društvene prehrane, kako se izrazio jedan bivši bagatovac, išli su ruku pod ruku s prethodno opisanom slikom socijalističkog radnika. Podjednako duhovitu i dirljivu anegdotu iz prvih godina rada u Dalmatinki prepričala je jedna od radnica: "Pa nije bilo restorana, nosile bi jadne mi štogod. A moja mater, ne zna ona da ja nosin i za se i za svoju prijateljicu, jer ona nema... A kako ću ja ist, a ona da gleda. A mater pokojna kuvala kruv, a pancete, a svega imali (...) i tako mi kaže jedanput, a moj sinko, a nije mene briga, al' kol'ko ti nosiš, pa rugat će ti se svit. A ja nisan smila reć…" Pored toga što govori o odnosu među članovima kolektiva, ovaj komentar upućuje na činjenicu da su otvaranjem restorana u Dalmatinki za mnoge od njenih radnika životni standard promijenio. Stoga on poprima dodatno značenje, koje ga od dijela tvorničke infrastrukture i prostora za druženje uzdiže na poziciju poprišta konstrukcije cjelovitog radnog iskustva. Restoran kao prostor društvene interakcije i prezentacije zanimljivo je opisao i radnik Borisa Kidriča, navodeći kako "(…) u toj menzi kad dolaze, ovaj, odma' si mog'o primijetiti nove radnike i nove radnice, kad vidiš da je svjež čovjek, ovo vidiš da je ispijeno. Jer radilo se u tri smjene i to je ostavilo traga (…). To su koljena, to su žile, oteknu, u tkaoni je pola bilo gluho, u kreperaju je bila velika temperatura s obzirom na proces proizvodnje (…)."

Dinamiku razvoja tekstilne industrije možemo pratiti i po ključu stanogradnje i kreditiranja stanovanja koje je omogućivalo pojedino poduzeće. Planiranje i izgradnja gradova nerazdvojivi su od razvoja pripadajućega tvorničkoga kompleksa. Štoviše, i danas se u kolokvijalnom i lokalnom diskursu susrećemo s Bagatovim, Kidričevim ili Dalmatinkinim zgradama. Stambena politika omogućila je velikom broju radnika stanove ili povoljne kredite za izgradnju kuća, a takav tretman potkivao je njihove mogućnosti za rješavanje stambene situacije, ali i opće zadovoljstvo. Važno je istaknuti kako se stanovi ipak nisu samo tako dobivali, kako se na ovu praksu često referiraju radnici, već su za ostvarivanje prava na prikladan stan postojali više ili manje specifični uvjeti koje je radnik trebao ispunjavati, a oni su ovisili o naravi i ekonomskoj snazi poduzeća. Među glavnim kriterijima za stan bili su radni staž pojedinca i broj članova obitelji, no pored rješavanja stambenog pitanja nuklearnih obitelji i mladih parova postojali su i tzv. samački stanovi. Klasne su se razlike očitovale i u ovom procesu, pa nije bilo neuobičajeno da se zaposlenicima na višim pozicijama dodjeljuju bolje opremljeni stanovi u centru grada (Horvat, 2016: 27). Ipak, na ovo su se pravo radnici slobodno pozivali tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina. Tako Vedrana Premuž-Đipalo u svojem radu prenosi slučaj u kojem se radnik sinjske tvornice Dalmatinka obraća upravi s uvjetom da mu se stambeno pitanje riješi do datuma ženidbe, što je indikativno u pogledu proliferacije zahtjeva za stanom ili kreditom (usp. Premuž-Đipalo, 2016: 180). Osamdesete godine i inflacija koju su donijele izravno su utjecale na praksu kreditiranja stanova. Isplaćivanje kredita u tom je razdoblju pomalo zamagljeno, a činjenica da nerijetko i danas u tvorničkim stanovima žive članovi obitelji radnika upućuje na sklisko značenje pojma državnog vlasništva na prelasku iz jednoga u drugi politički sustav.

Veliku pozornost tvornice su posvećivale i putovanjima, ljetovanjima i priznanjima. Radnici su za uspjeh na radu bili nagrađivani zlatnim i srebrnim medaljama, a nerijetko i putovanjem ili ljetovanjem. Tako radnice Dalmatinke ponosno ističu primjerice dobivanje "srebrene medalje od predsjedništva (...) iz Beograda" ili zlatnog sata za dvadeset pet godina rada. O odmaralištu ima riječi i u biltenu Dalmatinke, koji je, izgleda, poput sveznajućeg pripovjedača pratio i komentirao zbivanja kako tijekom tako i izvan radnog vremena. Na naslovnoj stranici jednog srpanjskog izdanja upozorava kako "odmoru radnih ljudi treba pokloniti dužnu pozornost (...) pošto nam ne može biti svejedno kako će nam radni ljudi biti spremni da se poslije odmora uhvate u koštac s novim i težim radnim zadacima", bez obzira na to što se samo nekoliko stranica dalje pod naslovom "(Ne)prilike u proizvodnji" nižu navodi o "poremećaju u proizvodnji Jugoslavije" i "vrlo teškoj situaciji u zemlji", koji impliciraju nesigurno tlo na kojem se SFRJ nalazila te, 1982. godine. S druge strane, Bagat je zahvaljujući svojoj geografskoj poziciji kolektivne odmore iskorištavao u drugim krajevima Hrvatske, na što je značajno utjecala suradnja s talijanskim partnerima. Od polovine srpnja do polovine kolovoza Bagat je imao kolektivni godišnji odmor koji je korespondirao s talijanskim ferragostom. Kako pripovijedaju bivši zaposlenici: "Gorski kotar, ljeti se išlo, cijele obitelji. Nismo imali svoje ljetovalište, šta će nam kad smo na moru, ali smo imali organizirane odmore. Sindikat je bio jak, i imalo se para. Ali nisu bile samo svinjske polovice, nego su da ljudi ipak nešto prođu. Djeca su moja tu, na Plitvicama, isto kao i njihova, naučili su skijati… A čuj, bilo je, ljudi su se družili. i ono što Japanci kažu da treba… Oni sklapaju poslove… vanka, druže se. I to je jedan vid kako postići efektivu u poslu. Jer ne može nezadovoljan čovjek nešto proizvest'. Njega najprije treba osposobit da bude zadovoljan, a to znači od marende pa nadalje."

U detaljnijem uvidu u specifičan odnos radnika i tvornice mogu nam poslužiti koncepti švedske antropologinje Birgitte Svensson (usp. 1995). Unutar svojeg istraživanja Svensson je provodila analizu biografija nekoliko generacija švedskih intelektualaca. Usmena svjedočanstva svojih sugovornika tumačila je kroz dvije razine: životnu priču (life story) kao subjektivan doživljaj i sjećanje na vlastiti život pojedinca te životnu povijest (life history) kao set društvenih i kulturnih čimbenika koji formiraju okvir unutar kojeg se individualne priče odvijaju. Naglasak je na tomu da te dvije razine supostoje, interferiraju i ovisne su jedna o drugoj, što je moguće primijeniti na ispitivanje uloge koju institucija (u ovom slučaju tvornica) ima u formiranju identiteta pojedinca i obrnuto, jer interakcija pojedinaca također oblikuje i učvršćuje identitet institucije (usp. ibid., 61). Naposljetku, iako često govorimo o kolektivnom sjećanju, oni koji se sjećaju su upravo pojedinci, zbog čega treba otvoriti prostor za njihova svjedočenja. U kontekstu tekstilne industrije već na osnovnoj, jezičnoj razini primjećujemo čvrstu vezu radnika i njihovih pozicija. Oni komuniciraju upotrebljavajući specifičnu tehnološku terminologiju, često nesvjesni neupućenosti sugovornika. Karde, autokoneri, češljare, flyeri, špule, puc-kolona i još niz izraza tako bivaju promptno restaurirani u univerzalnom jeziku tekstilaca, a njihovi opisi tehnološkog procesa i procesa rada detaljni su i opširni bez obzira na to što su neki od njih svoje radno mjesto napustili prije trideset ili četrdeset godina.

Nakon razdoblja prosperiteta od sredine stoljeća, Jugoslavija je od sredine osamdesetih godina suočena s ekonomskim i društvenim turbulencijama, koje su eskalirale devedesetih s ratnim zbivanjima. Gubitak Sovjetskog Saveza kao najvećeg uvoznika i iznenadno otvaranje globalnom tržištu djelovali su na industrijski sektor gotovo trenutačno; izravan sudar s mehanikom kapitalizma i niskom cijenom rada prouzrokovao je tektonska podrhtavanja na ionako nestabilnom području. Raspravljajući o razlozima industrijskoga kraha u postsocijalističkoj Hrvatskoj, Sanja Potkonjak i Tea Škokić govore o zakazivanju tzv. kapitalističke restauracije, koju oslabljena ekonomija nije mogla podnijeti i koja ju je dovela do svojevrsne implozije, što je kao posljedicu jedino i moglo imati deindustrijalizaciju, gubitak radnih mjesta i porast nezaposlenosti (usp. 2013: 78). Na razini društva pad socijalizma ostavio je ove zemlje u limbu, negdje između neizrecive traume i bojažljivih nadanja u dolazak boljeg vremena, sa skršenim iluzijama kao i ekonomijom, zapletenom u netransparentne političke procese. U skladu s time broj radnika u (tekstilnoj) industriji počeo se smanjivati. To razdoblje na više je načina prijelomno, pa pojam tranzicije ovdje možemo tumačiti i u smislu transformacije svijesti radnika i njegova odnosa prema radu i poslodavcu. Karakteristični idealizam koji je još uvijek poznavao nadu u budućnost i uvjerenost u bolje sutra počinje kopnjeti te dolazi i do reza u razgovoru o tvornicama; narativ se na tome mjestu prelama i razdjeljuje na prije i poslije/sada, iako često s nejasno definiranim vremenskim razgraničenjem.

Opisi onoga što je bilo prije i sjećanja na to počivaju na konstruktu tvornice kao univerzalnog izvora boljitka. Upravo se na to vrijeme odnosi nostalgija koja je prisutna u kazivanjima. S druge strane, poslije je u svijesti radnika obilježeno raznim nelogičnostima u poslovnim potezima tvorničke uprave, opadanjem financijske i emocionalne sigurnosti radnika, a proporcionalno s time i radnog morala i entuzijazma. Neovisno o tome početni se elan postupno počeo rastakati. Tako su često "mlade" radnice nailazile na neodobravanje onih nešto starijih. Ipak, izgleda kako su "solidarnost, posvećenost i etičnost" (Matošević, 2014: 117) kao osnovne vrline tzv. udarnika zrelog socijalizma (usp. ibid.) u određenoj mjeri naslijedile i te, novije generacije radnika. Tako jedna od mojih kazivačica, koja je u Dalmatinki počela raditi krajem osamdesetih, navodi kako se sjeća da je na posao odlazila zadovoljna u bilo koje doba te da je radila i kada se nije osjećala najbolje, jer se bilo kakva vrsta "zabušavanja" nije tolerirala, a broj slobodnih dana bio je poprilično strogo određen. Jednako tako, radnica Kamenskog izjavila je kako su uvjeti rada "bili teški, logorski sistem, nisi smio glavu dignut'. Mi smo lovile one trenutke, kad smo se znale između i podružit', kad je bil' gablec veselo trčati po onim štengama…" Unatoč ponekad iscrpljujućim uvjetima rada svi su radnici i radnice istaknuli kako su redovna plaća i sindikalna zaštita bile važan čimbenik u održavanju povjerenja u sustav unutar kojeg su funkcionirali i zajedništva među radnicima. Sigurnost – materijalna, egzistencijalna, pa i emocionalna – ono je što je u tolikoj mjeri vezalo radnike za tvornicu. Na osnovnoj razini to se odnosi na redovitost primanja, no osjećaj sigurnosti i "industrijska struktura osjećaja" (Bonfiglioli, 2017: 20) koja proizlazi iz njega produkt su djelovanja mnogobrojnih i raznorodnih čimbenika. Naime, koliko god je tvornica pružala sigurnost radnicima, oni su uz to zasigurno osjećali i izvjesnu odgovornost, jer su vlastitim radom i redovitim izdvajanjima (fondovi za modernizaciju strojnog parka ili fondovi solidarnosti za pomaganje radnika u teškim životnim ili egzistencijalnim situacijama) omogućivali perpetuirano funkcioniranje postrojenja. Ključne karakteristike poput strukturiranosti, ravnopravnosti, discipline, skromnosti i poštovanja, koje su imputirane radnicima, istovremeno su utkane u temelje ideologije socijalizma. Štoviše, upravo manualni fizički rad predstavlja srž poslovične produktivnosti koja je imala biti temelj napretka cijelog društva (usp. Mrkšić, 1986: 7). To je vrlo izravno prezentirano i između redaka jednog od ranijih izdanja tvorničkog lista Dalmatinke, gdje se u kontekstu veličanja tehnoloških unapređenja potkradaju sljedeće rečenice: "Nije bilo lako raditi dok se oko nas ruši i gradi. Da ne govorimo o odricanju koje je tražilo ovakvo ulaganje (...). Većina nas je pokazala veliku svijest i požrtvovanje." Sve su to razlozi zbog kojih se gore navedeno poslije asocira s višim instancama, bilo da je riječ o političkom ili tvorničkom vrhu.

Premda je u kolokvijalnoj upotrebi često s pejorativnim predznakom, pojam nostalgije vrlo je važan element u analizi priča tekstilaca jer su kazivanja i sjećanja na "bolja vremena" bez iznimke prožeti nostalgičnim tonom. U knjizi The Future of Nostalgia (usp. 2001) Svetlana Boym u tančine secira ovaj pojam – naizgled apstraktan, neuhvatljiv i možda odveć literaran – da bi kroz nekoliko tematskih jedinica ispitala ulogu nostalgije u postsocijalističkom kontekstu. Boym opisuje nostalgiju kao "afektivnu čežnju za zajednicom s kolektivnom memorijom, čežnju za kontinuitetom u fragmentiranom svijetu" (Boym, 2001: 11) te "posrednik[a] između individualnog i kolektivnog sjećanja" (ibid., 2001: 65). U lokalnom kontekstu značajan je diskurs o nostalgiji slovenskog antropologa Mitje Velikonje. U jednom od svojih tekstova autor polazi od pitanja što to zapravo ljudima nedostaje i otkud proizlazi boom u produkciji ovog fenomena (usp. Velikonja, 2009: 546). Definirajući je kao "retrospektivnu utopiju", upućuje na nekoliko mogućih objašnjenja za sveprisutnost nostalgije u svakodnevnom životu, medijima, umjetničkim i aktivističkim radovima te industriji zabave (usp. ibid., 547), a koja mogu poslužiti u razrješavanju toga kompleksnog pitanja i ovdje.

Pribjegavanje nostalgiji kao kompenzacijskom alatu uslijed jedne vrste krize identiteta u slučaju tekstilne industrije odnosi se na nestajanje kolektivnog radničkog tijela, odnosno ukidanje strukturne organizacije njihova života i rada, zbog čega su naprasno bačeni u neomeđeni "limb" postsocijalističkog i postmodernog individualiteta, a čvrste i sigurne veze unutar nekadašnjeg kolektiva nepovratno su prekinute. Upravo nezadovoljstvo aktualnim trenutkom možemo tumačiti kao jedan od okidača za buđenje sjećanja, a "reaktualizirani simboli i stereotipna mjesta" (Jambrešić-Kirin, 1995: 180) pritom postaju temeljima na kojima se sjećanje konstruira. Promotrimo li mehanizam nostalgije iz tog rakursa, uviđamo da je ona jedan od faktora koji upućuje na situaciju u aktualnom vremenu. Naime odišu žaljenjem za tim vremenom, kronološki nedefiniranim, osim što je prošlo i zauvijek izgubljeno; žaljenjem za isto tako neodređenim, nasumičnim trenucima koji su bili sastavnim dijelom svakodnevice nekad te zajedništvom u kojem su radnici egzistirali kao ravnopravni sudionici.

Tako kazivanje gospođe Marije, koja je u Dalmatinki provela čitavi radni vijek i pripada prvim generacijama njezinih radnika, odiše emotivnim tonom. U vrijeme u kojem se pridružila radnom kolektivu nesrazmjer između dotadašnjeg načina života i onoga koji je donio rad u tvornici bio je zaista velik. Osim toga prije početka rada nije imala nikakvo stručno obrazovanje, nego je iskustvo stekla upravo na mjestu rada i uz pomoć ostalih radnica. Kako kaže: "Moj Bože, kako san volila radit'. Da mi nikad nije bilo teško, čin dođen kući nastavljan svoju rađu, čin uđen u hodnik, skidivan robu sa sebe, oblačin drugu, nikad nisan sila. Ja mislin, vidi. Na one moje flajere da me je sad vratit', da bi bila brza ka i onda." Ovaj ulomak pokazuje s kakvim su entuzijazmom prve generacije radnika pristupile radnome mjestu. Marijino je kazivanje naglašeno nostalgično i u usporedbi s narativom radnica koje su iskusile i propadanje tvornice mnogo manje kritički intonirano. Dok je na moja pitanja o političkom kontekstu i ustroju tvornice davala prilično suzdržane odgovore, društveni aspekt rada u tvornici bio je osnovna komponenta njezina kazivanja, te je kontinuirano isticala međusobno poštovanje i empatiju među kolegama, ali i nadređenima:

"Bile smo društvene. Bile smo jako jedna prema drugoj dobre i plemenite. Sve je bilo drukčije. Volio se, svit se volio... Vidi, nas je bilo dvanaest ja mislin (...). Šta 'ko nema, jedna drugoj donesemo, i svi imamo. A lito, ja nosin grožđa, nosin svega svojin prijama. Kad su počeli oraji, nije bilo osobe u mom pogonu da meni nije donila kesu oraja. Svaka. Tako je bilo, ti meni, ja tebi. (…) To je bilo prijateljstvo, to je bila ljubav. A nema toga više…"

Kako vidimo, prijateljstvo i međusobna pomoć bili su sastavni dio radne svakodnevice i olakšavali nerijetko fizički iscrpljujuće zadatke koje je gonila norma. Zaokret jugoslavenske politike prema samoupravljanju implicirao je da su složni radnici preduvjet i osnova za funkcioniranje tvornice, te je angažman oko ovih pitanja nadilazio samo radno mjesto. Grupni izleti koje je organizirala tvornica, radne akcije i tzv. fond solidarnosti, koji su održavali sami radnici izdvajanjem od plaća, samo su neke od sastavnica radničke kulture kojih se oni sa simpatijom prisjećaju. Iako je 35 godina provela radeći za istim strojem, Marija ne gleda unatrag s pitanjima ili nesigurnostima. Iz njezine perspektive požrtvovan rad i poštovanje pravila učinili su je dobrom radnicom, odlikovanom od tvorničke uprave. Njezina karijera završila je 1988., kada su se turbulencije u poslovanju Dalmatinke tek nazirale, i kada se veliki gubici i fizičko propadanje tvornice nisu mogli ni zamisliti. Slične su formulacije radnika i radnica Bagata, Borisa Kidriča i Kamenskog. Tako se bivša radnica tvornice Boris Kidrič, u kojoj je provela preko trideset godina, prisjeća: "Al' sam bila sirotinja velika. Moja mati je imala nas šestero, sama je ostala. I sestra mi je isto radila u Kidriča, ona je radila u končaoni. Za sedamnaest sam krenula radit', nisam još bila navršila osamnaest. Kad sam došla raditi, onda majstor pita, koje je ovo dite došlo raditi?! A kad sam krenula raditi, nije više pitao koje je dite, kad me vidio kako radim… a 32 sam ja radila… A sad, ko da nikad nisam radila, nitko ništa ne spominje, pa to je stvarno žalosno…"

Prisjećajući se, radnice su svjesne da su sve opisane sastavnice izgubljene, što neizbježno generira diskurs obilježen nostalgijom. Kroz intervjue koji su imali osnovnu strukturu, ali dopuštali (dapače, poticali) slobodne refleksije, tijek razgovora razotkrio je upravo memorijska sidrišta, fragmente prošlosti koje radnici i radnice sami prepoznaju kao najvažnije. Indikativno je da se bez obzira na razlike među tvornicama, nešto drugačiji proizvodni proces i krajnji proizvod, njihove priče bez iznimke poklapaju i koncentrirane su oko istovjetnih motiva. Tijek razgovora utoliko je predvidljiv, a završava uvijek istim, melankoličnim tonom i gubitkom, nepravdom i iznevjerenim vrijednostima. Kako je to sročila jedna od radnica Kamenskog: "Bili smo okruženi robotima. To nisu bili ljudi koji osjećaju, nego roboti, i počeli su nas sustavno uništavat'. I to je sve bilo, ovoga, scenarij za sve isti. Znači, prvo smo ti za bagatelu uzeli dionice, pripisali sebi. Posla je bilo, ali oni nisu dozvolili… Oni su sebi to lijepo uzeli, a mi smo bili gladni (…). Svi su se mislili, pa šta 'odate bez plaće. Nisu nas shvaćali da je to bio naš drugi dom i da smo mi to željele spasit'." Slične su priče iz drugih tvornica, a posebno ih emotivno doživljavaju i prenose one radnice koje su na radnim mjestima ostale do samoga kraja. Ove rečenice svjedoče o ograđivanju od poteza rukovodstva, na neki način se odričući veze s interpelacijama od gore, koje su osnovi poduzeća – radnicima – oduzele pravo na rad.

Društveni aspekt rada u tekstilnoj industriji jedna je od ključnih uporišnih točaka u narativima bivših radnika i radnica. Takav je odnos prema radu i radnome mjestu danas gotovo potpuno napušten. U nemilosrdnoj i akceleriranoj kapitalističkoj matrici prekarnost rada nerijetko se podrazumijeva, a nefunkcionalnost ili nepostojanje sindikata za "običnog" čovjeka i radnika znači izrazito nepovoljne uvjete rada i potpuno rasipanje sigurnosti položaja radnika, koja se u ovdje navedenim primjerima kontinuirano ističe kao okosnica odnosa radnika i tvornice. Time su posebno pogođene upravo žene, koje su u tekstilnoj industriji (bile) većinska radna snaga. Repatrijarhalizacija društva, svojstvena postsocijalističkom društvu u zemljama bivše Jugoslavije, sustavno se odvija i manifestira ne samo kroz trenutačno popularni pojam pay gap nego i kroz primjerice fenomen rada na pola radnog vremena (koji radnika stavlja u nedorečenu poziciju i lišava svih beneficija što ih podrazumijeva puno radno vrijeme) i katastrofalne uvjete rodiljnog dopusta. Suočeni s takvom stvarnošću s jedne i strukturiranim narativom radništva u doba socijalizma s druge strane, teško nam je odoljeti pogledu unatrag i retrospektivnom uvidu u historijat i specifičnosti tekstilne industrije. U tom procesu neizbježno se postavlja pitanje je li moglo drugačije?, budući da su sve tvornice uključene u projekt Skrojene budućnosti (s izuzetkom varaždinskog Varteksa koji je preživio tranziciju i u ovom trenutku prolazi kroz neku vrstu rehabilitacije) nepovratno propale, a i same su tvorničke zgrade u velikoj mjeri likvidirane (Bagat, Boris Kidrič, Kamensko, i najrecentnije Dalmatinka).

Tako je tekstilna industrija u perspektivi novog milenija postala sinonim za lošu privatizacijsku politiku, a reprezentacija u medijima temeljila se na stečajnim postupcima, netransparentnom upravljanju industrijskom imovinom, ali i borbi za radnička prava. U tom pogledu reprezentativni su primjeri Kamenskog i Dalmatinke. U oba slučaja posrijedi su bile disfunkcionalnost procesa privatizacije i stečajnog postupka te mala preostala skupina radnica koje su uz ove tvornice stajale do samoga kraja, mjesecima obavljajući posao u nehumanim uvjetima i bez plaća, uz brojne štrajkove te nerijetko ozbiljno ugrožena zdravlja. Bez obzira na to što su ukupna dugovanja prema radnicima dosegnula iznose od nekoliko milijuna kuna, nijedna od njih nikada nije dobila ni zaostale plaće ni otpremninu. Štoviše, nedugo po zatvaranju tekstilnih tvornica mnoga su postrojenja u svojevrsnom damnatio memoriae demolirana i fizički su prestala postojati. U toj su se posttranzicijskoj situaciji i radnički kolektivi raspali, a njihovi članovi s karakterističnom traumom bili prisiljeni okrenuti se drugim oblicima rada, vrlo često sezonskim i agencijskim poslovima. Na nekoliko pozitivnih primjera suvremene tekstilne industrije upozorila je Ivana Biočina u svojem pregledu suvremene tekstilne industrije u Hrvatskoj, a optimističan ton u kojem se o njima raspravlja daje naslutiti pozitivne pomake u ovom polju (usp. Biočina, 2018). U pogledu tvornica i radnika koji su bili dijelom projekta Skrojene budućnosti?, primjer udruživanja po ključu rada u Kamenskom predstavlja alternativnu varijantu sretnog epiloga procesa kojima je zahvaćena tekstilna industrija u Hrvatskoj. Iako dugotrajno i nimalo jednostavno, pokretanje Udruge Kamensko potvrđuje da je jedna od strategija na raspolaganju upravo samoorganiziranje bivših radnika i radnica u specijalizirane zajednice sa svrhom stvaranja radnih mjesta i kapitaliziranja dugogodišnjeg iskustva i stečenih znanja. Izgleda, dakle, da kolektiv ponovno postaje osnovna funkcionalna jedinica, udruživanje je pogonska sila, a vrijednosti su jednake onima koje su nekada definirale radništvo i pokretale strojeve industrijskih giganata.

Literatura: BIOČINA, Ivana. 2018. Proizvedeno u Hrvatskoj. Tranzicija hrvatske tekstilne industrije. Zagreb: Jesenski i Turk. BONFIGLIOLI, Chiara. 2014. "Orodnjavanje socijalnog građanstva: tekstilne radnice u postjugoslavenskim državama." Diskrepancija: studentski časopis za društveno-humanističke teme, 13. 19:125-155. (https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=190923, pristup 15. siječnja 2018., izvorno objavljeno i dostupno na: http://www.citsee.ed.ac.uk/workingpapers/files/citsee working_paper_2013–30a.pdf). BONFIGLIOLI, Chiara. 2017. "Struktura osjećaja nakon Jugoslavije: Slučaj tekstilnih radnika Dalmatinke". U Što je nama naša Dalmatinka dala. Tvornica i predionica konca Dalmatinka Sinj, ur. Dragana Modrić, Jelena Pavlinušićai Nikola Križanac. Sinj: Kulturno umjetničko središte Sinj: 56-63. BOYM, Svetlana. 2008. The future of nostalgia. New York: Basic books. CVEK, Sven, IVČIĆ, Snježana i Jasna RAČIĆ. 2015. "Jugoslavensko radništvo u tranziciji: 'Borovo' 1989.". Politička misao, God. 52, No. 2: 7-34. GOLDSTEIN, Ivo. 2008. Hrvatska 1918.-2008. Zagreb: Europapress holding, Novi Liber. HORVAT, Lea. 2015. Vizualne i tekstualne reprezentacije doma u jugoslavenskoj popularnoj kulturi 1960-ih. Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet (diplomski rad). JAMBREŠIĆ-KIRIN, Renata i Marina BLAGAIĆ. 2013. "The ambivalence of socialist working women's heritage: a case study of the Jugoplastika factory". Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 50, No.1: 40-73. JAMBREŠIĆ-KIRIN, Renata. 1995. "Svjedočenje i povijesno pamćenje: o pripovjednom posredovanju osobnog iskustva". Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 32, No. 2: 165-185. MATOŠEVIĆ, Andrea. 2015. Socijalizam s udarničkim licem. Etnografija radnog preglaštva. Zagreb: Biblioteka Nova Etnografija. PAIĆ, Žarko. 2014. "Postsocijalizam? Kratka povijest iščeznuća". U Život umjetnosti 94: 5-15. POTKONJAK, Sanja i Tea ŠKOKIĆ. 2013. ""In the World of Iron and Steel': On the Ethnography of work, unemployment and hope". Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 50, No. 1: 74-95. PREMUŽ-ĐIPALO, Vedrana. 2016. "Žene u doba socijalizma: slučaj Dalmatinka." Ethnologica Dalmatica, Vol. 23, No. 1: 159-192. SENJKOVIĆ, Reana. 2016. Svaki dan pobjeda. Kultura omladinskih radnih akcija. Zagreb: Nova etnografija. SUNDHAUSEN, Holm. 2006. "Jugoslavija i njezine države slijednice: Konstrukcija, destrukcija i nova konstrukcija 'sjećanja' i 'mitova'". U Kultura pamćenja i historija, prir. Maja Brkljačić i Sandra Prlenda. Zagreb: Gloden marketing – Tehnička knjiga, 241-284. SVENSSON, Birgitta. 1995. "Lifetimes – life history and life story: biographies of modern Swedish intellectuals". Ethnologia Scandinavica, 25: 25-42. VELIKONJA, Mitja. 2009. Titostalgia. Ljubljana: Peace Institut. VERDERY, Katherine. 1996. What Was Socialism, and What Comes Next?. Princeton University Press. Što je nama naša Dalmatinka dala. Tvornica i predionica konca Dalmatinka Sinj, ur. Dragana Modrić, Jelena Pavlinušić i Nikola Križanac. Sinj: Kulturno umjetničko središte Sinj, 2016. Stoljeće tekstila, ur. Spomenka Težak. Varaždin: Muzej grada Varaždina: Varteks d. o. o., 2019. (katalog izložbe). Slike iz života udarnika, 1972., r. Bahrudin Bata Čengić, 100' (https://www.dailymotion.com/video/x5w67g3) Od 3 do 22, 1966., r. Krešimir Golik, 13' (https://www.youtube.com/watch?v=avaas3e37T4)